Ritmička gimnastika
Povijest ritmičke gimnastike
Između umjetnosti i sporta
Ritmička gimnastika predstavlja jedinstvenu disciplinu na spoju umjetnosti i sporta. Njezina povijest, premda formalno kratka u okviru natjecateljske gimnastike, izvire iz stoljećima dugih težnji čovjeka da kroz pokret izrazi estetiku i emocionalnu dimenziju tijela.
Rani korijeni i utjecaji
Ideje koje su oblikovale ritmičku gimnastiku razvijale su se postupno, počevši od teorija plesača i koreografa Jean-Georgesa Noverrea, koji je isticao važnost izražajnog plesa u baletu, preko Françoisa Delsartea koji je istraživao pokrete tijela kao sredstvo komunikacije, pa sve do Rudolfa Bodea, koji je primjenjivao plesne elemente u gimnastičkom treningu.
Prvi sustavniji pokušaji integracije plesa i gimnastike pojavili su se u Švicarskoj kroz rad skladatelja i glazbenika Émilea Jaquesa-Dalcrozea, koji je uveo muzikalnost i ritmički osjećaj u tjelesni trening. Rudolf von Laban, Mary Wigman i Heinrich Medau dodatno su razvili metodologiju pokreta i koreografije koja je kasnije postala temelj moderne ritmičke gimnastike.
Ne smijemo zanemariti ni utjecaj američke plesačice Isadore Duncan, čija je kritika stroge dogme klasičnog baleta potaknula razvoj slobodnijeg, izražajnijeg pokreta, koji je postao karakterističan za ritmičku gimnastiku.
Nastanak natjecateljske ritmičke gimnastike
Ritmička gimnastika kao natjecateljska disciplina formalno se pojavljuje u bivšem Sovjetskom Savezu, gdje su državni turniri organizirani još 1942. godine. Međunarodna gimnastička federacija (FIG) priznala je sport 1961. Prvo Svjetsko prvenstvo održano je 1963. u Budimpešti, a pobjednica je bila Ruskinja Ludmila Savinkova. Skupne vježbe dobivaju svoj međunarodni okvir 1967. u Kopenhagenu, dok se prvo Europsko prvenstvo održalo 1978. u Madridu.
Uporaba ručnih rekvizita, poput vijača, lopti, obruča, traka i čunjeva, postupno je razvijena tijekom 1950-ih i 1960-ih, dijelom inspirirana izvođenjem plesnih elemenata na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956.
Ritmička gimnastika na Olimpijadi
Ritmička gimnastika uvedena je kao samostalna olimpijska disciplina 1984. u Los Angelesu. Tada su se natjecale isključivo pojedinke, dok su države istočnog bloka, osim Rumunjske, bojkotirale Igre. Prva olimpijska pobjednica bila je Lori Fung iz Kanade. Skupne vježbe postale su dio programa tek 1996. u Atlanti, kada je Španjolska osvojila zlato.
Dominacija i razvoj škola
Do 1980-ih Sovjetski Savez i Bugarska dominirali su svjetskom scenom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, predvodnici postaju Rusija, Bjelorusija, Ukrajina i Bugarska, uz jake konkurente iz Španjolske, Italije, Grčke i Brazila. Rivalstvo između plesnih škola – primjerice moskovske i kijevske škole protiv bugarske ili španjolske – nastavlja oblikovati stil i kvalitetu koreografija.
Ritmička gimnastika
Samo žene se natječu u ritmičkoj gimnastici, iako u Japanu i nekim drugim zemljama, muškarci također prakticiraju ovaj sport.
Sve rutine se izvode uz glazbenu pratnju jednog ili više instumenata. Vokali bez riječi su također dozvoljeni kao glazbena pratnja. Neprikladni zvukovi- buka motora, policijske sirene, zvuk razbijanja predmeta itd. nisu dozvoljeni. Kazna za glazbu koja ne odgovara propisima iznosi 0.50 poena.
Vremensko ograničenje za pojedinačne vježbe iznosi 1.15’ do 1.30’, dok za skupne vježbe iznosi 2.15’ do 2.30’. Kazna za svaku dodatnu ili nedostajeću sekundu iznosi 0.05 poena.
Tlo je površina sa tepihom veličine 13X13 metara, okružen sigurnosnom granicom širokom jedan metar. Svako prelaženje granica područja tla jednim ili s oba stopala ili bilo kojim dijelom tijela, ili spravom se kažnjava sa 0.20 poena. Ne primjenjuje se nikakva kazna ako sprava, ili bilo koji dio tijela gimnastičara prijeđe granicu podnog područja bez da dotakne tlo.
Tijekom vježbe, rekvizit mora biti u stalnom pokretu; pokreti sa velikom raznolikošću oblika, ampitude, smjera, ravnine i brzine se moraju izvoditi.
Rekvizitom se mora upravljati sa što je moguće više raznolikijih pokreta. Ne smije se koristiti kao ukras; odnos između ritmičarke i rekvizita mora biti konstantan.
Smišljanje rutine je utemeljeno na uključivanju u nju nekih posebnih osnovnih skupina tjelesnih pokreta i također tehničkih skupina u korištenju sprave. Ipak, svaka vježba uključuje više raznolikosti nego što ćemo ukratko spomenuti u donjem tekstu.
Vijača
Vijača je napravljena od kudelje ili drugih sintetičkih materijala. Njezina duljina je proporcionalna visini ritmičarke. vijača se smatra vrlo dinamičnim pomagalom koje zahtijeva dobro skakanje i eksplozivnost.
Fundamentalne skupine tjelesnih pokreta za vijaču su: skokovi/iskoraci, preskoci i skokovi. Tehničke skupine za vijaču su skokovi i preskoci unutar vijače, rotacije, bacanje i hvatanja i mali zamasi. Korištenje pomagala uključuje okrete, zamahivanje, osmice i “lebdenje”.
Vijača je vrlo dinamično pomagalo koje zahtijeva agilnost, sposobnost skakanja i koordinaciju. Oblik vijače tijekom čitave rutine mora ostati dobro uobličen, bez ikakvih oblina.
Obruč
Obruč se može napraviti od plastike ili drveta. Vanjski dijametar iznosi od 80 do 90 cm; minimalno teži 300 grama. Mora biti dovoljno čvrst da održi svoj oblik.
Temeljne skupine pokreta tijela za obruč su skokovi/iskoraci, okreti, ravnoteža i fleksibilnost. Tehničke skupine za obruč su okreti preko tijela ili na podu, rotacije oko ruke ili drugih dijelova tijela, bacanje i hvatanje i prolaženje kroz ili preko obruča. Upravljanje pomagalom uključuje zamahivanje, okrete i osmice.
Obruč je sprava koja nudi raznovrsne pokrete i tehničke vještine. Mora se koristiti na svim razinama i ravninama. Svako vibriranje obruča u zraku se kažnjava.
Lopta
Napravljena je od gume ili sintetičkog materijala. Njezin dijametar iznosi od 18 do 20 cm i ona teži 400 grama.
Temeljne skupine pokreta tijela za loptu su elementi fleksibilnosti. Tehničke skupine za loptu uključuju bacanje i hvatanja, odskakivanje i kotrljanje po tijelu ili po podu. Upravljanje uključuje “tiskanje”, zamahivanje, okrete, osmice ili “okretaje oko tijela”.
Lopta je po tradiciji elegantno i “lirsko” prije nego dinamičko pomagalo. Lopta bi trebala biti u rukama ritmičarke, a ne uz zglob, svo vrijeme izvedbe; stiskanje nije dozvoljeno, pokreti bi trebali biti tečni i osjetljivi.
Čunjevi
Oni su dugački 40-50 cm i teže oko 150 g te se trebaju praviti od drveta ili sintetičkih materijala.
Temeljne skupine pokreta tijela za čunjeve su elementi ravnoteže. Tehničke skupine uključuju guranje, male krugove, bacanje i hvatanje sa kuckanjem. Upravljanje uključuje “tiskanje”, osmice i asimetrične pokrete.
Čunjevi su odlična “ručna igra”! Njihovo upravljanje zahtijeva ritmički rad, psihomotoričku koordinaciju i preciznost kazaljke na satu. Čunjevi su posebice popularni kod ritmičarki koje se bave sa više disciplina.
Traka
Na Svjetskom prvenstvu se prvi puta pojavilo na Kubi 1971. Traka, napravljena od satena (ili sličnog materijala bez škroba) je najmanje 6 metara dugačka i 4-6 cm široka, drška je promjera od 1 cm i duljine od 50 do 60 cm. Obično se pravi od drveta, bambusa, plastike ili fiberglasa. Maksimalna težina iznosi 35 grama.
Temeljne skupine pokreta tijela za trake su okreti. Tehničke skupine za trake su “zmije”, spirale, bacanje i hvatanje i mali zamasi. Upravljanje uključuje “stiskanje”, zamahe, krugove i osmice.
Pokreti sa trakom bi trebali biti veliki i lagani. Za svaki čvor na traci se dobiva kazna. Njena funkcija je stvaranje čistih podcrtanih oblika u prostoru. Rad sa trakom zahtijeva snagu ramena i mišića ruku.
