Dolazak više od 500 gimnastičara u Zagreb priznanje je svemu što hrvatska gimnastika gradi posljednjih 15-ak godina, i u rezultatskom, i u organizacijskom smislu, kaže Tin Srbić.

U svojoj bogatoj kolekciji medalja, Tin Srbić ima i tri s europskih prvenstava – jedno zlato i dva srebra. Europsko prvenstvo u muškoj i ženskoj sportskoj gimnastici 2026. održat će se u kolovozu u Zagrebu i bit će to najveće gimnastičko natjecanje u našoj metropoli u posljednja četiri desetljeća, još od Univerzijade.

U zagrebačkoj Areni okupit će se više od 500 gimnastičara iz četrdesetak zemalja, a slika iz glavnog grada Hrvatske stići će do deset milijuna gledatelja diljem Europe. Tin Srbić, rođeni Zagrepčanin, s posebnim emocijama iščekuje nastup na europskoj pozornici pred svojim prijateljima i sugrađanima. Europsko prvenstvo u Zagrebu, uvjeren je on, imat će dugoročan učinak na hrvatsku gimnastiku.

Kad god se spomene Vaše ime u kontekstu natjecanja, očekivanja su u javnosti uvijek velika. Što Vi očekujete od sebe na europskoj pozornici pred domaćom publikom?

– Posljednjih nekoliko godina sam si postavio malo drugačije ciljeve koji nisu samo rezultatski, nego da se pokušam osjećati što bolje na spravi i odraditi vježbu što je bolje moguće. No, shvatio sam da to nije baš najbolji motiv i da je učinkovitije da si ipak postavim rezultatske ciljeve. Zaista, jako mi je drago da je Europsko prvenstvo u gimnastici u Hrvatskoj, u mom gradu, i htio bih ga dočekati u najboljoj mogućoj formi. Imam već dobar plan, dobru vježbu, već sam sada manje-više spreman za nastup u kolovozu u Areni, i mislim da mogu konkurirati za medalju. Prvi je korak, naravno, ući u finale jer su upravo kvalifikacije najteži dio natjecanja.  Usto, u finalu se bolje osjećam nego u kvalifikacijama pa ako uđem u završnicu, znam da se mogu i za medalju boriti.

Je li domaća publika više vjetar u leđa ili dodatni teret?

– Znam kako je u Osijeku na DOBRO World Cupu, nikada nisam osjećao neki teret, tremu ili strah zato što sam pred domaćom publikom. No, uvijek sam osjećao veću želju da baš pred njima pokažem najbolje od sebe, a to mi je davalo i dodatnu energiju. Zaista vjerujem da ću biti dovoljno spreman za europsko prvenstvo, proći u finale i da će mi moja publika dati dodatnu snagu.

Na Europskom prvenstvu u Antalyji 2023. osvojili ste zlato na preči, a imate i dva ranija europska srebra. Koja je od tih medalja bila najzahtjevnija?

– Možda je najzahtjevnije bilo europsko zlato, zato što sam srebra osvojio 2019. i 2020., kada sam stvarno bio u vrhunskoj formi i 100 posto siguran da vježbu mogu svaki put odraditi kako treba. No, nakon Olimpijskih igara u Tokiju, gdje sam osvojio srebro, promijenio se pravilnik pa sam i ja morao mijenjati cijelu vježbu. Nastupi su mi u 2022. bili dosta loši i ušao sam u 2023. tako da nisam uopće bio siguran koliko vrijedim. Europsko prvenstvo te godine bila mi je svojevrsna prekretnica da vidim jesam li i dalje konkurentan. Nisam možda čak prije razmišljao o zlatu, ali jednostavno sam odradio vježbu jako dobro, izborio zlato i podigao se na razinu više. Uslijedio je i srebro na Svjetskom prvenstvu u Antwerpenu, kao i plasman na Olimpijske igre u Parizu. Jako mi se bilo teško izboriti sa svime što se događalo u tom razdoblju, ali zato je i nagrada na kraju bila još veća i draža.

Koliko se vaš pristup natjecanjima promijenio od prvoga europskog finala do danas?

– Dosta je velika razlika. Kad si mlađi, moraš se i želiš dokazivati, a danas se na natjecanjima na mene gleda kao na favorita. Sam nastup, sam osjećaj na natjecanju je drugačiji. Ali kada uđem u dvoranu, tih pet minuta pred sam nastup, uvijek pokušavam biti isti, ući u svoju zonu i da ništa drugo sa strane ne postoji.

U Zagrebu će se u kolovozu okupiti više od 500 gimnastičara, koliko je to značajno za hrvatsku gimnastiku? Koliko je motivirajuće za mlade gimnastičare koji tek sanjaju svoje europski san?

– Dolazak više od 500 gimnastičara u Zagreb priznanje je svemu što hrvatska gimnastika gradi posljednjih petnaestak godina – i u rezultatskom, ali i u organizacijskom smislu, ponajprije kroz Svjetski kup u Osijeku. Uvjeren sam da ćemo organizirati vrhunsko europsko prvenstvo, da će gimnastičari uživati u Zagrebu, a da će djeca, kada osjete atmosferu i emociju u Areni, poželjeti jednoga dana i sama nastupiti na takvoj pozornici. Europsko prvenstvo u Zagrebu zaista može biti snažan poticaj novoj generaciji gimnastičara.

Koliko je gimnastika danas tehničke zahtjevnije nego kad ste vi počinjali?

– Kako je napredovalo sve, tako je napredovala i gimnastika, i to stvarno eksponencijalnom putanjom. Djeca od 10 ili 12 godina danas izvode jako opasne elemente koje su nekad izvodili seniori. Dosta se toga promijenilo, ali se promijenilo i znanje o samoj tehnici, rehabilitaciji, odmoru, prehrani, tako da i gimnastičari izvode zahtjevnije vježbe već od malih nogu, a kamoli kasnije. Isto tako, sama konkurencija se proširila na cijeli svijet, više nema zemlje bez vrhunskog gimnastičara.

Znali ste isticati kako ste se kao djeca 50 posto vremena penjali po drveću, dok je to današnjoj djeci, kao i njihovim roditeljima, skoro pa nezamislivo. Kako danas uopće motivirati djecu za gimnastiku?

– Baš sam nedavno šetao s prijateljem i komentirao kako se više ni ne sjećam kada sam posljednji put vidio dijete na drvetu. Mi smo doslovno pola djetinjstva proveli penjući se po drveću i  igrajući nogomet. Nekako se to u međuvremenu izgubilo, vjerojatno razvojem tehnologije, i djeca jednostavno nemaju naviku družiti se na takav način, nego sjede na klupici i igraju igrice na mobitelu. Nisu oni krivi, to je tako, i jako je teško to promijeniti, ali zato mora reagirati cijeli sustav. U vrtiću se djeca puno igraju vani, ali se to negdje kroz osnovnu školu promijeni.  A upravo ta spontana igra razvija koordinaciju, snagu, hrabrost, ali i karakter. Kad se vani igraš svaki dan, naučiš se i pasti i ustati, i pobijediti i izgubiti. To su lekcije koje te ojačaju i fizički i mentalno. Ako jednog dana budem imao svoju djecu, volio bih da što više vremena provode vani, da se druže, penju, trče, da se ponekad i ogrebu. Jer vjerujem da su djeca koja odrastaju u pokretu otpornija, samopouzdanija i spremnija na život. Volio bih da kao društvo uspijemo barem dio toga vratiti.

Postoji anegdota iz vašeg djetinjstva u Dubravi, gdje ste pred vršnjacima izvodili salto i usput uspijevali nešto zaraditi…

– Kada sam naučio napraviti salto, pokazao sam to svojim prijateljima, pa su oni doveli svoje prijatelje da to vide, pa oni svoje i onda sam pomislio: „Čekaj malo, pa neću ja sve oko sebe zabavljati kao volonter. Tko da par kuna, pred njim ću napraviti salto“. Ja sam malo zaradio, a oni su vidjeli nešto što prije nisu vidjeli.

Koliko ste imali godina tada?

– Naučio sam salto sa sedam ili osam godina. Ne mogu se sada sjetiti, ali nadam se bar da sam ga izvodio na travi, a ne na betonu. U toj dobi baš ne razmišljaš o ozljedama i posljedicama.

Novost na europskom prvenstvu u Zagrebu bit će  nagradni fond za gimnastičare i njihove trenere.  Koliko je to važno u profesionalnom smjesu?

– Jako je važno. Ne očekujem da će to biti veliki iznosi, ali važna je poruka jer će se svaki profesionalni gimnastičar osjećati puno bolje kada za svoj rezultat dobije i financijsku nagradu. Ne živimo od zraka, iza svakog nastupa stoje godine rada, odricanja, putovanja, ulaganja. Nadam se da će to dugoročno pomoći da gimnastičari na vrhunskoj razini zaista mogu živjeti od svog sporta i da postanu prepoznate sportske zvijezde kakve i zaslužuju biti.

Zagreb dugo nije bio domaćin ovako velikog natjecanja u gimnastici, još od Univerzijade 1987. Može li Zagreb dobiti gimnastički efekt nakon ovog prvenstva – više djece u dvoranama, veća ulaganja?

– Apsolutno vjerujem da europsko prvenstvo može zainteresirati djecu da izaberu gimnastiku za svoj sport. Zaista se velik broj djece u posljednje vrijeme upisuje na gimnastiku, u ZTD „Hrvatski sokol“, koji je i moj klub, čak postoje liste čekanja. Djevojčice se češće upisuju. Kada dječaci vide mušku gimnastiku uživo, osjete atmosferu, pa i vide medalju, nadam se da će ih to potaknuti da i oni počnu trenirati gimnastiku. Što se tiče ulaganja, moram reći da se u posljednje vrijeme puno toga pomaknulo nabolje. Nadam se da će se taj trend nastaviti – da će Zagreb dobiti još jedan gimnastički centar, možda i na istočnom dijelu grada, uz postojeći u Lučkom. Europsko prvenstvo može biti snažan poticaj u tom smjeru i prilika da gimnastika u Zagrebu i Hrvatskoj napravi iskorak na još višu razinu.

Što biste danas poručili malom timu iz Dubrave koji radi salta pred zgradom?

– Poručio bih mu da se, kad bude stariji, sjeti proslaviti svaku pobjedu. Kada osvojiš 20 medalja, uđeš u nekakvu kolotečinu i počneš misliti da je to normalno, pa samo ideš dalje. Rekao bih mu: razveseli se, uživaj u svakom trenutku, jer sve je to korak naprijed.

Foto: GK Osijek Žito / HGS