Ususret Europskom prvenstvu u Zagrebu od 13. do 23. kolovoza, naša istaknuta gimnastičarka govori o teškom razdoblju s kojim se ne tako davno suočavala, kao i o planovima za budućnost

Tina Zelčić jedna je od najuspješnijih hrvatskih gimnastičarki, a u njezinoj kolekciji medalja jedna od sjajnijih je i srebro na gredi sa Svjetskog kupa u Dohi prošle godine. S tim zamahom, rođena Zagrepčanka, nestrpljivo iščekuje Europsko prvenstvo u gimnastici koje će se od 13. do 23. kolovoza održati u Areni Zagreb.

Zagreb je na ovako veliko gimnastičko natjecanje čekao gotovo 40 godina, još od Univerzijade 1987. Nesumnjivo, bit će poseban osjećaj predstavljati Hrvatsku na europskoj pozornici pred domaćom publikom.

– Apsolutno! U ženskoj gimnastici Hrvatsku će predstavljati pet gimnastičarki i nadam se da ću i ja uspjeti izboriti mjesto u toj ekipi. Uvjerena sam kako će to biti prekrasan događaj, organiziran na visokoj razini. Svima će biti čast nastupati i predstavljati Hrvatsku u Zagrebu i nadam se da će se Arena popuniti, a Europsko prvenstvo u gimnastici ostati zapamćeno kao prekrasno iskustvo za sve nas.

Postoji li trema?

– Trenutačno još ne osjećam tremu, ali vjerujem da će se pojaviti. Jer, ipak je to prvo Europsko prvenstvo u gimnastici koje se održava u Zagrebu i Hrvatskoj, pred našim roditeljima, prijateljima, sugrađanima… No, mislim da će to biti pozitivna trema i da ćemo svi biti spremni za nastup.

Prije dvije godine Europsko finale izmaknulo Vam je, doslovno, „za dlaku“. Što očekujete od kolovoza u Zagrebu? Hoće li pred domaćom publikom biti lakše izboriti završnicu ili je pritisak veći?

–  Da, finale mi je 2024. izmaknulo za jednu desetinku, tako da moj trener i ja ovoga ljeta ciljamo na europsko finale. Znamo koliko je to teško postići, ali oboje vjerujemo kako nije nemoguće i zaista marljivo radimo. Pojačali smo vježbu i nadam se da se mogu boriti s najboljim gimnastičarkama u Europi. Kada bi se gledala tablica sa svjetskog prvenstva prošle jeseni, bila sam deveta u Europi, pa vjerujem kako smo svakim danom sve bliže tom velikom rezultatu.

Prije godinu i pol suočavali ste se s teškom ozljedom leđa, praktički ste bili jednom nogom izvan gimnastike. Čak ste razmišljali i o odustajanju.  Kako ste se uspjeli psihički izboriti s mukama koje su vas u to doba zadesile, uključujući i gubitak plasmana na Olimpijadu za samo jedan bod?

– Bila je to jako zanimljiva i izazovna godina, ali nekako sam uspjela izvući sve pozitivno iz toga što sam proživjela. Bilo mi je teško – Olimpijske igre u Parizu izmaknule su mi za samo jedan bod, što mi je dosta bilo stresno jer mi je san iz djetinjstva iskliznuo iz ruke doslovno za treptaj oka, a sljedeća je Olimpijada tek za četiri godine. I na kraju svega, zadesila me ozljeda leđa, liječnik mi je rekao da moram nositi ortozu, nisam smjela kročiti u dvoranu četiri mjeseca, a u gimnastici je svaki trening strahovito važan. Bilo mi je jako teško, razmišljala sam o svemu, pa i o odustajanju, ali zacrtala sam si neke sportske ciljeve u životu pa sam odlučila stisnuti još jače i pokušati ih ostvariti kako se ne bih jednoga dana lupala po glavi i govorila „mogla si, a nisi“. Dat ću sve od sebe da stignem do Los Angelesa na Olimpijske igre 2028., a baš na pola tog puta, Europsko je prvenstvo u Zagrebu, gdje bih jako voljela ostvariti finale i veći rezultat za hrvatsku žensku gimnastiku. U svemu tome našla sam motivaciju i nastavila dalje.

Sad kada je sve to iza Vas, možete li danas uopće zamisliti što bi bilo da ste tada stvarno odustali od gimnastike? 

– Ne mogu zamisliti, iskreno, nisam ni u jednom trenu bila potpuno odlučna odustati, ali da mi je to prolazilo kroz glavu, jest. Jer, svaki sportaš zna koliko je težak i mukotrpan povratak nakon ozljede. U takvim situacijama pomisliš kako je možda najbolje da kreneš nekim drugim putem, ali sigurna sam da bi mi bilo žao da sam tada digla ruke od gimnastike.

U jednoj ste godini dva puta bili u ortozi. Koliko je teško vraćati se u gimnastici nakon ozljeda, posebice nakon opetovanih ozljeda?

– Često sam se suočavala s ozljedama, a u 2024. sam nosila ortozu za nogu na početku godine, a na njezinom kraju ortozu za leđa. Koliko je fizički teško vratiti se u formu, psihički je još dvostruko teže jer znaš koliko si izgubio u tom razdoblju dok te nije bilo u dvorani. Ali, opet, boriš se sam sa sobom i moraš to nekako izgurati i nadati da će se na kraju sve nekako iskristalizirati.

Greda je jedna od najzahtjevnijih, pa i najopasnijih sprava u gimnastici. Kako ste se odlučili specijalizirati baš za gredu?

– Čim sam postala seniorka, odmah sam završila na operaciji lakta pa smo trener i ja gledali gdje ću najmanje koristiti ruke, a odluka je pala na gredu jer se na njoj većinom „leti“. Ta mi je sprava i najviše legla, shvatili smo da bih s njom moglo postići nešto više, primili smo se posla i otkako sam seniorka, radim samo na gredi.

Hrvatski gimnastičari ostvaruju posljednjih desetak godina vrhunske rezultate koje priželjkujemo i za naše gimnastičarke. Kakva je budućnost ženske gimnastike? Možemo li se uskoro nadati europskim i svjetskim medaljama? 

– Vjerujem da je svijetla budućnost hrvatske ženske sportske gimnastike, ima puno djevojaka koje mukotrpno treniraju, a u odnosu na protekle godine, vide se pomaci. Tina Erceg i Ana Đerek nastupale su na Olimpijadi, na čemu im svaka čast, no izostale su, primjerice, europske medalje. Na Europskom prvenstvu u Zagrebu potrudit ćemo se ostvariti toliko željeno finale.

U klubovima diljem Hrvatske velik broj djevojčica trenira gimnastiku, čak ih je više nego dječaka. Kako ih motivirati da ne odustanu? Ženama u gimnastici nije baš jednostavno.

– Ključna je, po meni, podrška trenerice ili trenera, posebice na početku puberteta, kada krenu i problemi izvan dvorane, važno je da te netko razumije i pokuša ti pomoći koliko je to moguće. Gledam to iz iskustva svoje karijere, trener je s tobom svaki dan po nekoliko sati u dvorani, jedna ti je od najbližih osoba u životu, i on je taj koji ti može puno pomoći, ili odmoći, u teškim razdobljima.

Nevezano za ozljede, koje vam je razdoblje na putu ka profesionalizmu bilo najzahtjevnije?

– Rekla bih da je to bila srednja škola, prvi i drugi razred, jer traje pubertet, sve te boli, krenu ozljede, ekipa iz škole ide na kavu nakon nastave, navečer izlazi, a ti moraš na trening. U tom razdoblju gimnastički me nije bilo nigdje, borila sam se stalno s ozljedama, a kada bih došla na natjecanje, podbacila bih, jednostavno mi se ništa nije moglo posložiti. No, nisam odustala i, po meni, upravo je to najvažnije. Uvijek sam znala – iako to nije tada bilo vidljivo u rezultatima – da mogu napraviti nešto više, „grizla“ sam i na koncu mi se isplatilo.

Sjećate li se svog prvog susreta s gimnastikom? 

– Ne sjećam se baš jer sam imala svega četiri godine kada su me roditelji „bacili“ u dvoranu samo da imaju mira doma. I onda sam se jednostavno zaljubila u gimnastiku.

Studentica ste kineziologije, koliko je teško uskladiti fakultet, putovanja, natjecanja, ozljede, rehabilitacije? 

– Jako je teško, pogotovo u prve dvije godine studija, jer moraš dosta različitih sportova pohvatati u relativno kratkom razdoblju, a kada se još profesionalno baviš sportom, fizički je teško sve to stići. Ali sam se nekako snašla, organizirala, i zahvalna sam profesorima što mi izlaze u susret, posebice kada smo na natjecanjima pa nas i po dva tjedna nema u Zagrebu. Nadam se da ću uskoro diplomirati.

Kad već govorimo o europskom prvenstvu, Vaš otac Robert bio je prvak Europa kao šahovski velemajstor. Igrati li Vi šah?

– Ne, ne igram šah. Pokušala sam ga naučiti, ali me uopće nije zanimao. Ja sam oduvijek samo skakala po gimnastičkoj dvorani.